Gallery
Useful links
  • پورتال امام خمینی
  • دفتر مقام معظم رهبری
  • ریاست جمهوری
  • معاونت امور مجلس
  • نقشه جامع علمی کشور
  • Ministry of Science, Research and Technology
  • صندوق احیا و بهره برداری از بناهای تاریخی و فرهنگی کشور
Feedback
News > Vanjska politika SAD-a u krizi


  Printanje        Po?alji prijatelju

Dr. Muhamed Dževad Zarif :

Vanjska politika SAD-a u krizi

 

Vanjska politika SAD-a u krizi

 

Dr. Muhamed Dževad Zarif (Mohammad Javad Zarif), ministar vanjskih poslova  Islamske Republike Iran, u nedavno objavljenom autorskom članku naslovljenom sa „ Vanjska politika SAD u krizi“, odgovorio je na 12 preduslova ministra vanjskih poslova SAD i pobrojao zahtjeve Vlade i naroda Irana američkoj vladi. Ovaj članak sadrži veoma važne aspekte pristupa Amerike narodu i Vladi Irana. U nastavku donosimo cijeli tekst.

 

U ime Boga

Vanjska politika SAD-a u krizi

Dr. Muhamed Dževad Zarif

Sveobuhvatni zajednički akcioni plan (BARJAM) o nuklernom prograu Irana treći je međunarodni multilateralni sporazum, nakon Trans-pacifičkog partnerstva i Pariškog klimatskog sporazuma, iz kojeg se  američka administracija povukla. Administracija je svojim mjerama također ugrozila i mnoge druge multilateralne sporazume i aranžmane poput Sjevernoameričkog sporazuma o slobodnoj trgovini (NAFTA), globalnog trgovinskog sistema i dijelova sistema Ujedinjenih naroda i nanosi značajnu štetu multilateralizmu i izgledima za rješavanje sporova diplomatski putem.

Povlačenje Amerike  iz Sveobuhvatnog zajedničkog akcionog plana i unilateralno i protuzakonito ponovno nametanje nuklearnih sankcija[1] od 8. maja 2018. godine, protiv čega je i većina američkog naroda[2], bila je kulminacija neodgovornosti i brojnog kršenja  sporazuma od strane američke vlade, uprkos činjenici da je Međunarodna agencija za atomsku enrgiju (IAEA), kao jedina nadležna međunarodna institucija, više puta potvrdila dosljednost i usklađenost Islamske Republike Iran obavezama iz sporazuma[3]. Američka odluka naišla je na osudu međunarodne zajednice, čak i bliskih saveznika  poput Evropske unije[4], Velike Britanije[5], Francuske[6] i Njemačke.

Američki ministar vanjskih poslova, u svom neosnovanom, uvrijedljivom i intervencionističkom govoru 21. maja 2018. godine, iznio je niz zahtjeva i pritenji protiv Irana[7] što je u potpunoj suprotnosti sa priznatim međunarodnim normama, međunarodnim pravom i civilizovanim ponašanjem. Ovaj govor je prije svega odraz očajničke rekcije američke vlade spram jednoglasnog protivljenja međunarodne zajednice naporima Vašingtona da uništi Sveobuhvatni zajednički akcioni plan (BARJAM) i izolacije proistekle iz tih napora. Gospodin Pompeo je u svojoj izjavi pokušao da opravda povlačenje SAD-a iz multilateralnog sporazuma BARJAM  i preusmjeri muđunarodno javno mnijenje sa nezakonitog ponašanja  i kršenjenja Rezolucije Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda 2231[8] čiji tekst je predložila američka administracija a Vijeće sigurnosti jednoglasno usvojilo. Dvanaest iznesenih preduslova u ovom govoru su apsurdni i smiješni jer se Amerika, zbog unilateralizma i nastojanja da ugrozi multilateralizam, sve više izoluje na međunarodnom planu. Nije bezrazložno da je međunarodna zajednica, čak i američki prijatelji, negativno primila i ignorirala  ovaj i govor američkog predsjednika. Samo mali broj američkih klijentskih država u našem regionu je podržao te izjave[9].

Sumnjam da bi američki ministar vanjskih poslova dao ovakvu izjavu  da je imao imalo informacija o historiji i kulturi Irana i historijskoj borbi iranskog naroda za nezavisnost i slobodu, i da je znao da je politički sistem Irana,  suprotno nekim američkim saveznicima u regionu, zasnovan na narodnoj revoluciji i volji naroda. On bi trebao znati da je jedan od velikih ideala naroda Irana bio okončanje inostranog intervencionizma koji je kulminiro tokom 25 godina nakon državnog udara 1953. godine. On treba znati da je narod Irana tokom protekle četri decenije herojski stajao spram različitih američkih pritisaka i agresije, uključujući  i pokušaje državnog udara, vojne intervencije, podršku agresoru u osmogodišnjem ratu, nametanje jednostranih, ekstrateritorijalnih  i multilateralnih sankcija, čak i rušenja iranskog putničkog  aviona u Perzijskom zalivu 1987. godine. Iranski narod nikada neće zaboraviti ove činjenice.

Najveća podrška političkom sistemu Irana je slobodarski i miroljubivi narod,  narod koji prihvata konstruktivnu saradnju sa svijetom na osnovu uzajamnog poštovanja, narod koji je spreman da se odupre nasilništvu i pohlepi i jedinstveno brani svoju nezavisnost i ponos. Historija je dokaz da su svi  agresori na ovu drevnu zemlju i civilizaciju, poput Sadama i njegovih saveznika, doživili sramnu sudbinu i bili poniženi dok je Iran  ponosno nastavio svoj put ka boljoj i svjetlijoj budućnosti.

Žalosno je što je američka vanjska politika u proteklih godinu i po godina, ako postoji i ako je možemo tako nazvati[10], uključujući i njenu politiku prema Iranu, zasnovana na neosnovanim pretpostavkama i iluzijama, ako ne i na stvarnim zabludama. Odbacujući sve kontinuirane i neosnovane optužbe predsjednika i ministra vanjskih poslova Amerike, koje predstavljaju  jasno mješanje u unutrašnje poslove Irana i nezakonitu prijetnju državi članici Ujedinjenih naroda, što je u očitoj suprotnosti sa međunarodnim obavezama Amerike prema Povelji UN-a, Ugovoru iz 1955.[11] i Alžirske deklaracije iz 1981.[12] godine, želim da skrenem pažnju američkim političarima na neke aspekte aktuelne vanjske politike njihove vlade koji štete čitavoj međunarodnoj zajednici:

  1. Implusivne i nelogične odluke i ponašanje predsjednika SAD-a  i napori njegovih saradnika da nađu opravdanje i izgovore, kako bi zadovoljili i ubjedili domaću i stranu publiku, pojavili su se kao glavna odlika procesa donošenja odluka u Vašingtonu u posljednjih 17 mjeseci. Ovakav način odlučivanja, i loše koncipirana i brzopleta objašnjenja kako bi se isti opravdao, obično dovodi do kontradiktornih izjava i postupaka. Npr., gospodin Pompeo je tokom jednog saslušanja u Kongresu, dok je još uvjek bio direktor CIA-e, u odgovoru na pitanje kongresmena, izričito izjavio:„Iran nije prekršio sporazum“[13], međutim nakon odluke američkog predsjednika da se povuče iz sporazuma, u svom govoru od 21. maja, suprotno svojim ranijim izjavama i stručnog mišljenja Međunarodne agencije za atomsku energiju, izjavljuje da „ Iran krši sporazum.[14]

 

  1. Nije pretjerivanje ako se kaže da su aspekti vanjske politike SAD-a u ovom periodu bili na aukciji, daleko izvan rutinske prakse lobiranja. Npr., do sada nije zabilježeno da je jedan američki predsjednik koji je tokom predizborne kampanje jednu državu mnogo puta nazvao “fanatikom i podržavaocem terorizma“[15] istu tu državu izabrao za svoju prvu  posjetu inostranstvu[16], ili javno aspekte vanjske politike Amerike prema jednoj ili drugoj državi uslovio kupovinom oružija ili drugih roba[17]. Također neki izvještaji pokazuju da su u nekim drugim slučajevima uglavnom nelegitimni finansijskiint eresi bili glavna osnova američke vanjskopolitičke prakse[18].

 

  1. Nepoštivanje međunarodnog prava i pokušaji podrivanja vladavine prava u međunarodnim odnosima bili su među glavnim karakteristikama vanjske politike sadašnje administracije. U mjeri u kojoj su, prema medijskim izvještajima, američki pregovarači na Samitu G7 čak insistirali na brisanju fraze „naša posvećenost promovisanju međunarodnog poredka zasnovanog na pravilima“[19]. Trampova vlada je ovaj  destruktivni pristup počela  negiranjem  principa Pacta sunt servanda (ugovori se trebaju poštivati). Povlačenje Amerike iz određenog broja međunarodnih sporazuma i potkopavanje i ugrožavanje drugih, uz mjere za slabljenje i narušavanje međunarodnih organizacija, predstavljaju primjere destruktivnih mjera koje je do sada poduzela američka vlada, a koja nažalost zatamnjuje izglede međunarodnog poredka. Očigledno je da nastavak ovakve politike može ugroziti i dovesti u opasnost stabilnost međunarodne zajednice, pretvarajući Ameriku u „međunarodnog kriminalca i prestupnika.“[20]

 

  1. Fantazija i oslanjanje na fantaziju je još jedan aspekt vanjske politike američke vlade. Ovakvo ponašanje u američkoj vanjskoj politici je posebno očigledno u odnosu na region Zapadne Azije. Nelegalne i opasne mjere Amerike u vezi Kuds-i šerifa (Jerusalema), slijepa podrška brutalnim mjerama cionističkog režima u Gazi, vazdušni i raketni napadi na Siriju, neki su od najočitijih aspekata takve neprincipijelne politike.

Izjava gospodina Pompea od 21. maja  je kulminacija američke iluzije i  pristupa u našem regionu. Ministar vanjskih poslova Amerike je pokušao odrediti preduslove za pregovore i sporazum sa Islamskom Republikom Iran u vrijeme kad međunarodna zajednica sumnja u mogućnost pregovora i sporazuma  sa aktuelnom američkom administracijom o bilo kom pitanju. Kako američka vlada može očekivati da će se sa njom pregovarati nakon što se jednostrano i neosnovano povukla iz sporazuma koji je bio rezultat stotinu sati napornih bilateralnih i multilateralnih pregovora, u kojima su učestvovali najveći američki zvaničnici i koji je Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda, čiji je stalni član Amerika, koja je i dostavila prijedlog, jednoglasno usvojilo kao međunarodnu obavezu iz člana 25. Povelje Ujedinjenih naroda?

Nedavne izjave i akcije američkog predsjednika, kada je samo nekoliko sati nakon što je lično potvrdio sporazum isti i prekršio, poništavaju i njegov apsurdni izgovor o mogućnosti povlaćenja iz sporazuma jer je isti postigla prethodna administracija. Povlačenje potpisa sa saopštenja G7[21] jasan je primjer njegovog nepredvidivog i bahatog ponašanja. Njegova izjava za medije odmah nakon sastanka sa liderom Sjeverne Koreje  je još jedan  primjer iracionalnog i opasnog ponašanja jedne vlade. Da li ministar vanjskih poslova Amerike očekuje da Islamska Republika Iran pregovara sa vladom čiji predsjednik  kaže:  “ Ako za šest mjeseci primjetim da sam pogriješio naći ću izgovor“[22] ? Može li ovakva vlada postaviti preduslove Iranu i promjeniti mjesto tužioca i optuženog? On je zaboravio da je američka vlada ta koja mora dokazati vjerodostojnost  i legitimitet svojih riječi i svog potpisa, a ne strana koja je ispunila svoje međunarodne obaveze i pridržava se riječi. Istina je da su sve američke vlade u proteklih sedam decenija odgovorne za njihovo zanemarivanje međunarodnog prava i jasno kršenje bilateralnih i multilateralnih sporazuma sa Iranom. U nastavku donosim kratku listu pravednih potraživanja  naroda i vlade Irana od američke vlade  a koja bi mogla  uključivati ​​sljedeće:

1. Vlada Amerike treba poštovati nezavisnost i nacionalni suverenitet Irana i dati garanciju da će okončati svoje mješanje u unutrašnje poslove Irana u skladu sa preuzetim obavezama Alžirskog sporazuma iz 1981.godine[23].

2. Vlada Amerike treba zvanično napustiti svoju politiku pribjegavanja prijetnjama ili korištenju sile- što je u suprotnosti sa normama međunarodnog prava i principima Povelje Ujedinjenih naroda- kao sredstvom  u vođenju svoje vanjske politike protiv Islamske Republike Iran i drugih država, a što je nanijelo ogromnu štetu svijetu, narodu regiona i Amerike.

3. Vlada Amerike treba da poštuje državni imunitet Vlade Islamske Republike Iran, što je temeljno načelo međunarodnog prava[24] i da se, uz ukidanje prethodnih proizvoljnih i nezakonitih presuda, uzdrži od njihova izvršenja u Americi i drugim državama.

4. Vlada Amerike treba otvoreno da prizna svoje nezakonite postupke protiv naroda Irana tokom proteklih nekoliko decenija, uključujući, između ostalog i preduzimanje mjera za nadoknadu nanese štete narodu Irana i dadne pouzdanu garanciju da će se suzdražati od nezakonitih mjera  i njihovog ponavljanja:

- svoju ulogu u državnom udaru  iz 1953. godine[25] koji je doveo do pada narodne i  legitimne vlade u Iranu i nastale ogromne štete u narednih 25. godina diktature u Iranu[26];

-nezakonito blokiranje, oduzimanje i konfiskaciju desetina milijardi dolara sredstava iranskog naroda nakon pobjede  Islamske revolucije[27], ili pod različitim bezazlenim izgovorima  poslednjih godina [28][29];

- direktnu vojnu agresiju protiv Irana u aprilu 1980.[30], i očigledno kršenje suvereniteta i teritorijalnog integriteta Irana;

- pružanje velike vojne i obaveštajne pomoći svrgnutom iračkom diktatoru (Sadamu Huseinu)[31] tokom osmogodišnjeg  nametnutog rata  narodu Irana[32];

- direktnu odgovornost u ogromnoj patnji  Iranaca, tokom protekle tri decenije, a ranjenih usljed upotrebe hemijskog oružija iračkih snaga, koje  je osigurala Amerika[33]  i njene zapadne saveznice[34] te dostavile Sadamu[35];

- rušenje iranskog putničkog aviona raketom lansiranom s američke raketne krstarice USS Vincennes u julu 1988. godine, što je dovelo do ubistva 290 nedužnih putnika i članova posade[36], kao i kasnije dodjeljivanje medalje zapovjedniku krstarice[37];

- opetovane napade na iranske naftne platforme u Perzijskom zaljevu u proljeće 1988. godine[38];

- kontinuirano i neosnovaneno vrijeđanje  časnog iranskog naroda, tako što je cijelu naciju nazivala „odmetnutom i kriminalnom nacijom“[39],“terorističkom nacijom“[40] i članicom „osovine zla“[41];

- protivzakonito, rasističko i nerazumno uspostavljanje  liste državljana nekih muslimanskih  zemalja, uključujući i Irance, kojima se  zabranjuju ulazak u Ameriku.[42] Iranci su među najuspješnijim i najobrazovanim  imigrantima koji poštuju zakon u Sjedinjenim Američkim Državama, a dali su mnogo američkom društvu. Sada im je zabranjeno da vide svoje voljene, uključujući čak i njihove starije djedove i nane;

- obezbjeđivanje sigurnog utočišta anti-iranskim saboterima u Americi, podršku kriminalnim bandama, paramilitarnim jedinicama i terorističkim organizacijama[43], od kojih su neke i godinama bile na američkoj listi terorističkih organizacija a naporima uposlenika militarističkih i lobističkih organizacija[44], od kojih se neki danas nalaze među istaknutim članovima američke administracije[45], skinuti sa istih;

- podršku Mosadu[46] za višestruka teroristička ubistva iranskih nuklearnih naučnika[47];

- sabotažu nuklearnog programa Irana  sajber napadima[48];

- napore na krivotvorenju dokumenata kako bi se obmanula međunarodna zajednica[49]  i promovisala „proizvedena kriza“[50];

5.Vlada Amerike treba prekinuti svoju kontinuiranu ekonomsku agresiju, zadnje četri decenije protiv naroda Irana, ukinuti okrutne i obimne direktne i međunarodne sankcije, ukinuti stotine nacrta i izvršnih naloga[51] koji imaju za cilj narušavaanje normalnog razvoja Irana, što je jasno kršenje međunarodnog prava i obavezujućih ugovora[52], a od strane javnosti je osuđeno[53], i nadoknadi ogromnu štetu nanesenu narodu i ekonomiji Irana.

6. Vlada Amerike treba pod hitno prekinuti kršenje sporazuma BARJAM[54], što je uzrokovalo stotine milijardi dolara direktne i indirektne štete zbog poremećaja trgovine i stranih ulaganja u Iran, narodu nadoknadi nastalu štetu i dadne pouzdane garancije da će bezuslovno  implementirati sve svoje obaveze iz sporazuma i u skladu s istim suzdržati se od bilo koje mjere koja može negativno uticati na normalizaciju trgovinskih i ekonomskih odnosa sa Iranom.

7.Vlada Amerike treba da odmah oslobodi sve Irance i druge koji se pod krivotvorenim i proizvoljnim[55] optužbama kršenja sankcija Iranu nalaze u američkim zatvorima ili su pod nezakonitim[56] pritiscima američke vlade zbog ekstradicije uhapšeni u drugim državama i  da im kompenzuje nastalu štetu. To uključuje trudnice[57], osobe starije životne dobi i bolesne, od kojih su neki čak izgubili živote u zatvoru[58]. čak i osobe koje pate od ozbiljnih zdravstvenih problema  

8. Vlada Amerike treba da prizna posljedice svojih invazija i intervencija u regionu, uključujući Irak[59], Afganistan i region Perzijskog zaliva[60], i povuče svoje snage iz regiona i okonča svoj  intervencionizam u regionu.

9. Vlada Amerike treba da okonča politiku i aktivnosti koje su dovele do stvaranja terorističke i nehumane organizcije DAESH i drugih ekstremnih grupa, i da primora svoje regionalne saveznike da pouzdano obustave pružati finansijsku, vojnu i političku podršku ekstremnim skupinama u regionu i svijetu[61].

10. Vlada Amerike treba prestati snadbjevati oružijem agresore u Jemenu, kao i  učešće u opetovanim napadima na ugnjeteni jemenski narod[62], masovno ubijanje i uništavanje te zemlje[63], i prisiliti svoje saveznike da okončaju agresiju na jemenski narod i  nadoknade nanesenu štetu.

11. Vlada Amerike treba da, poštujući međunarodno pravo i zakone, zaustavi svoju neograničenu i bezuslovnu podršku cionističkom režimu[64], osudi politiku aparthejda i  kontinuirano kršenje ljudskih, podrži  prava palestinskog naroda, posebno njihovo pravo na samoopredjeljenje i uspostavu nezavisne palestinske države sa Kuds-i šerifom (Jerusalemom) kao njenim glavnim gradom.

12. Vlada Amerike treba da prestane sa prodajom na stotine milijardi dolara smrtonosnog oružija[65] u krizne regione, posebno region Zapadne Azije[66], i umjesto da ove krizne regione pretvori u magacine baruta[67]  dozvoli da se ova ogromna količina novca iskoriste za razvoj zemalja i borbu protiv siromaštva u svijetu. Samo mali dio novca američkih kupaca oružija može pomoći odklanjanju gladi i apsolutnog siromaštva, osiguranju zdrave pitke vode, borbe protiv bolesti i ...širom svijeta[68].

13. Vlada Amerike treba prestati da se protivi naporima međunarodne zajednice u proteklih pet decenija za uspostavu regionu bez oružija za masovno uništenje na Bliskom istoku[69], primora cionistčki okupatorski režim na denuklearizaciju te tako neutrališe najveću stvarnu prijetnju regionalnom i međunarodnom miru i sigurnostu, koja proizilazi iz najdestruktivnijeg oružija u rukama najmilitarnijeg režima u savremenoj historiji. 

14. Vlada Amerike treba da prestane da se oslanja na nuklearno oružije i doktrinu upotrebe nuklearnog oružija u cilju suprostavljanja konvencionalnim prijetnjama[70]- politika koja je u velikoj mjeri suprotna njenoj posvećenosti Članu VI Sporazuma o zabrani širenja nuklearnog oružija, savjetodavnom mišljenju Međunarodnog suda pravde[71], dekleraciji NPT iz 1995 i rezoluciji 984 Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda. Amerika treba da poštuje moralne, pravne i sigurnosne obaveze  za potpunim  nuklearnim razoružaanjem, što je skoro jednoglasna potražnja članica Ujedinjenih naroda, praktično svih ljudi širom svijeta,  čak i bivših američkih ministara vanjskih poslova[72]. Kao jedina država koja nosi biljeg srama upotrebe nuklearnog oružija  u historiji dužna je da spasi čovječanstvo noćne more globalnog nuklearnog holokausta i odustane od iluzije sigurnosti zasnovane na „međusobnom uništenju“.

15. Vlada Amerike se treba obavezati svim stranama svojih ugovora i međunarodnoj zajednici na poštivanje principa pacta sunt servanda (ugovori se trebaju poštivati), što je najosnovniji  princip međunarodnog prava i osnova za civilizirane odnose čovječanstva, te zvanično i u praksi  odbaci  opasnu doktrinu koja međunarodno pravo i međunarodne organizacije  gleda samo kao „jedan alat u kutiji za alate Sjedinjenih Država.“[73]

Spomenute politike američke vlade ne samo da su primjeri i razlozi nepovjerenja iranskog naroda u američku vladu već su i važni i osnovni uzroci nepravde, nasilja, terorizma, rata i nesigurnosti u svijetu, posebno u regionu Zapadne Azije.   Ove politike različitim regionima u svijetu  neće donijeti ništa osim teških ljudskih i materijalnih gubitaka kao i ozbiljnu izolaciju[74] Amerike u svjetskom javnom mnijenju[75]. Jedini koji imaju korist su određeni proizvođači oružija.  Ukoliko američka vlada bude imala hrabrosti  da se, radi sigurnosti i blagostanja svog i drugih naroda svijeta, zvanično i praktično odrekne ove politika, njena globalna izolacija će se okončati i zadobit će novi imidž kako u svijetu tako i u Iranu, i stvorit će se potrebni uslovi da se zajedničkim naporima osigura stabilnost, mir, održivi i inkluzivni  razvoj. 

Nažalost, moram priznati da  mogućnost mijenjanja ponašanja Sjedinjenih Država u sadašnjoj situaciji nije realna. Islamska Republika Iran je na međunarodnom nivou godinama promovirala inkluziju, multilateralizam, dijalog, poštivanje vladavine zakona i nuklearno razoružanje.  Izložila je  inicijative kao što su „Dijalog civilizacija“[76] i „Svijet protiv nasilja i ekstremizma“[77] te aktivno učestvovala u međunarodnim naporima za postizanje nuklearnog razoružanja[78] i međunarodnog sistema zasnovanog na zakonu[79]. Također smo predstavili praktične prijedloge za političko rješenje kriza u Siriji[80] i Jemenu[81], od najranijih faza ovih kriza,bili aktivni u ozbiljnim diplomatskim naporima ali nažalost Sjedinjene Države su u ovim krizama podržavale agresore i terorite.Također, Iran se i nakon povlačenja Amerike iz BARJAM-a  iskreno trudio da sa drugim državama potpisnicama sporazuma (EU/E3+2) spasi ovo važno globalno diplomatsko dostignuće[82], na čemu se i dalje zalažemo.  

Na nacionalnom nivou, Iran je u proteklih četri decenija obezbjedio svoju sigurnost i stabilnost na osnovu svojih inherentnih domaćih sposobnosti i oslanjanja na velike iranske ljude, a ne na bilo koju volju ili pokroviteljstvo stranih vlasti. Uprkos  svim stranim pritiscima,  sa najmanjim vojnim troškom  u regionu[83], Iran je  svakim danom  postojao jači, stabilniji i napredniji.

I na regionanom nivou, za razliku od Amerike i njene vanjske politike, u skladu sa svojim Ustavom, ne traži da dominira niti će ikada podnijeti dominaciju[84].Vjeruje da je era regionalne i globalne hegemonije davno prošla i da je svaki napor bilo koje sile na tom pravcu beskoristan[85]. Regionalne zemlje trebaju, umjesto da prihvate  stranu dominaciju ili  nastoje dominirati susjedima, nastojati da stvore snažniji, prosperitetniji i stabilniji region[86]. Mi u Iranu gledamo na našu sigurnost i napredak kao i na sigurnost i stabilnost naših susjeda i regiona[87]. Imamo sa susjedima zajedničku historiju i kulturu, nedjeljive prilike i izazove, i možemo uživati u sigurnosti i stabilnosti kod kuće, ako i naši susjedi imaju internu i međunarodnu stabilnost i sigurnost. Od drugih regionalnih država očekujemo da imaju sličan pristup i da se, umjesto insistiranja na neuspjeloj doktrini “pokušaja da kupe i izvuku sigurnost[88]“, koncentrišu na dijalog, uzajamno razumjevanje, izgradnju povjerenja  i saradnju sa susjedima.  

Islamska Republika Iran smatra da je osnivanje "Foruma za regionalni dijalog u Perzijskom zalivu[89]“ najbolje sredstvo za rješavanje regionalnih kriza i stvaranje jačeg regiona.  Mi možemo početi da usvajamo mjere izgradnje povjerenja kako bismo regionalne zemlje približili jedne drugima na temelju principa kao što su suverena jednakost država, izbjegavanje prijetnji ili upotrebe sile, mirno rješavanje sporova, poštivanje teritorijalnog integriteta država, nepovredivost međunarodnih granica, nemješanja  u unutrašnje poslove drugih i poštivanje prava naroda na samoopredeljenje. Podstičući zajedničko razumijevanje o prijetnjama i mogućnostima na regionalnom i globalnom nivou, možemo dostići Pakt o nenapadanju  i stvaranju zajedničkih mehanizama za regionalnu saradnju. Čvrsto verujemo da naš region - kao nasljednici najbogatije civilizacije koju je svijet ikada poznavao – trebamo svojim autoritetom sami  da riješimo  naše sopstvene probleme među sobom, bez spoljašnjeg uplitanja i patronata, koji nam samo mogu donijet velik i težak  trošak za naše kolektivno dostojanstvo  a neće rezultirati našim budućim razvojem,  i da osiguramo  bolju budućnost za svu našu djecu.

 

 

[3]IAEA je u svom izveštaju od 24. maja zaključila da "nastavlja da provjerava ne-preusmjeravanje prijavljenog materijala na nuklearnim objektima i lokacijama izvan objekata u kojima se obično koristi nuklearni materijal (LOF) koji je Iran proglasio  prema Sporazumu o zaštitnim mjerama" i " od Dana implementacije, Agencija provjerava i nadgleda primjenu obaveza iz nuklearnog odnosa od strane Irana spram JCPOA.

[8]Vijeće sigurnosti  u rezoluciji 2231 (2015) je pozvalo na potpunu primjenu JCPOA i pozvalo sve države članice UN-a, uključujući i Sjedinjene Države da se "uzdrže od akcija koje podrivaju provođenje obaveza prema JCPOA-u". http://undocs.org/S/RES/2231(2015)

[11]Prema Ugovoru o prijateljstvu iz 1955. godine, Sjedinjene Države su se  obavezale da ne nameću sankcije protiv Irana i Iranaca. Na primjer, Član. IV ovog Ugovora obavezuje Sjedinjene Države da "u svako doba poštuju pravičan i ravnopravan tretman iranskih državljana i kompanija" i da se "uzdrže od primjene nerazumnih ili diskriminatornih mjera koje bi ugrozile legitimno stečena prava i interese". Štaviše, Član. X propisuje da će "između teritorija Sjedinjenih Država i Irana" biti slobodnaa trgovina i plovidba. "

https://treaties.un.org/Pages/showDetails.aspx?objid=0800000280142196

[12]U Alžirskoj deklaraciji iz 1981. godine, "Sjedinjene Države su se obavezale da jeste i od sada će biti politika Sjedinjenih Država da ne intervenišu, direktno ili indirektno, politički ili vojno, u unutrašnjim poslovima Irana".

https://iusct.net/Pages/Public/A-Documents.aspx

[27]Prema Tačkama II i III Alžirske deklaracije iz 1981. godine, Sjedinjene Države su obavezne da vrate sve iransku imovinu.

[31]https://www.nytimes.com/1992/01/26/world/us-secretly-gave-aid-to-iraq-early-in-its-war-against-iran.html,

https://www.washingtonpost.com/archive/politics/2002/12/30/us-had-key-role-in-iraq-buildup/133cec74-3816-4652-9bd8-7d118699d6f8/?noredirect=on&utm_term=.6be00053e094 and  https://en.wikipedia.org/wiki/United_States_support_for_Iraq_during_the_Iran%E2%80%93Iraq_War. Također, prema PBS Frontline,  CIA je regrutovala  Saddama  dok je bio u Kairu 1950. godine. Prema UN Press International-u, Sjedinjene Države su ga koristile u planiranju  puč protiv generala Abdulkarima Qassima. Njegova saradnja sa Sjedinjenim Državama, nakon što je preuzeo vlast 1979. godine je široko dokumentovana. Pogledajte Richard Sale "Ekskluzivno: Saddam ključ u ranoj plati CIA", United Press International, 4. oktobar 2003

[38]Međunarodni sud pravde, glavni pravosudni organ Ujedinjenih naroda, u svojoj presudi iz 2003. godine utvrdio je da se "postupci Sjedinjenih Američkih Država protiv iranskih platformi za naftu 19. oktobra 1987. i 18. aprila 1988. ne mogu opravdati kao mjere potrebne za zaštitiu suštinskih bezbjedonosnih interesa Sjedinjenih Američkih Država prema Članu XX, stav 1 (d), Ugovora o prijateljstvu, ekonomskim odnosima i konzularnim pravima iz 1955. godine između Sjedinjenih Američkih Država i Irana, tumačenog u svjetlu međunarodnog prava o upotrebi sile. "

[54]See UN. Documents A/72/869 and S/2018/453

[60]https://www.globalpolicy.org/humanitarian-issues-in-iraq/consequences-of-the-war-and-occupation-of-iraq.html;

 Also in: https://www.huffingtonpost.com/ivan-eland/worst-effect-of-us-afghan_b_5474805.html?guccounter=1;  And in:https://www.usnews.com/news/articles/2016-01-17/the-lessons-of-the-first-gulf-war-still-linger-25-years-on#close-modal

[76]A/Res/56/6

[77]A/Res/70/109

[78]Vidjeti "Impermissibility of the Use or Threat of Use of Nuclear Weapons," Iranian Journal of International Affairs, Volume VIII, No. 1, 1996 and https://www.theguardian.com/commentisfree/2015/jul/31/iran-nuclear-deal-israel-vienna-treaty-middle-east-wmd.

[79]Vidjeti: „International Law as a Language for International Relations“, (The Hague: Kluwer Law International, 1996.)

[84]Član 152: Vanjska  politika Islamske Republike Iran zasnovana je na odbacivanju bilo koje vrste dominacije, kako njenog vršenja tako  i podnošenja;... http://www.wipo.int/edocs/lexdocs/laws/en/ir/ir001en.pdf


01:03 - 29/06/2018    /    Broj : 522405    /    Poka?i ra?un : 56



Zatvori




Ministry of Foreign Affairs,
Islamic Republic of IRAN,
All Rights Reserved